|
U pravom trenutku, na pravom mjestu i na pravilan način napraviti pokret koji će čovjeku pomoći to je sva mudrost i moć hiropraktike.
No, da bi se ovako jednostavna istina primjenila u praksi i izlječila čovjeka nije dovoljna samo manipulativna tehnika. Djelovati treba na sam uzrok problema, nikako na posljedice kako bi izlječenje bilo uspješno i trajno. Zato je i dijagnostika jedan od ključnih elemenata lječenja i pridaje joj se posebna pažnja. Od pacijenata se zahtjeva da prije dolaska obave dijagnostički postupak kod liječnika, naprave rendgenske snimke, odnosno one preglede koji su vezani uz spcifične simptome. Ta se dokumentacija pažljivo pregledava prilikom prvog susreta vrši se pregled i razgovara se sa pacijentom o svim simptomima bolesti. Upravo je ovaj razgovor od ključnoga značaja i pridaje mu se puna pažnja. Svakom čovjeku potrebno je prići prije svega na otvoreni i ljudski način pokazati da mu se od srca želi pomoći i zadobiti njegovo povjerenje.
I tek kada su svi ovi uvjeti ispunjeni slijedi sam zahvat. On mora biti "agresivan" i brz da što manje boli, da što kraće traje i bude što djelotvorniji. Pacijent mora biti svjestan da sve što terapeut radi je za njegovo vlastito dobro i sa ciljem da mu se pomogne.
Zavisno od vrste tegobe, potreban je i različit broj tretmana i različito je trajanje samog tretmana. Klasično uklještenje živaca moguće je rješiti nekada samo jednim tretmanom u 5 minuta. Druga oboljenja ponekad zahtjevaju i više tretmana od jednog sata. U svakom slučaju rezultati moraju biti vidljivi već nakon 1 do 3 tretmana. Ako se to ne desi, ako kod pacijenta nema pozitivne reakcije nakon par tretmana uzaludno je očekivati ikakve rezultate. Mnogobrojni tretmani u tom bi slučaju samo bespotrebni trošak i pružanje lažne nade pacijentu.
|
|
|
|
|
|
Općenito govoreći hiropraktikom je moguće rješiti sve probleme vezane uz koštane strukture, mišićne strukture i bazne živce koji idu iz kičmenog stupa.
|
 |
Osnovne su četiri skupine oboljenja na koje hiropraktičar djeluje :
- uklještenja
- upalne procese
- zakočenja
- iščašenja
|
|
One su neposredni uzrok i mnogim drugim oboljenjima kod kojih je hiropraktika najbolje rješenje npr. loša cirkulacija, migrene, neki oblici hernija itd. No, cilj je hiropraktičara da djeluje na sam uzrok problema, a ne na njegove posljedice. Uklanjanjem uzroka posljedice će nestati same.
UKLJEŠTENJA u većini slučajeva nastaju nepravilnim načinom obavljanja nekoga posla, npr. naglim podizanjem tereta. Dolazi do uklještenja pojedinog režnja mišića, nastaju jaki bolovi u donjem dijelu križa leđa, a čovjek je u nemogućnosti da hoda uspravno, normalno stoji te da obavlja svoje svakodnevne aktivnosti.
ZAKOČENJA su vrlo česta oboljenja u današnjem načinu života. Dijagnostičkim metodama klasične medicine nije ih moguće dijagnosticirati jer ne dovode do vidljivih fizičkih promjena. Najčešće se ona tretiraju kao neuralgije i psihička preopterećenost mišičnog odnosno koštanog dijela tijela..Kod pacijenta se javljaju bolovi u čitavom leđnom dijelu, pacijent se ujutro budi gotovo nepokretan i nesposoban za bilo kakvu aktivnost dok se ne razgiba. Uzrok zakočenja u osnovi je to što je organizam zbog stereotipnosti aktivnosti zamoren, bazna cirkulacija je smanjena, a cirkulacija krvi kroz tkivo slaba.
SKOLIOZE I KIFOZE su iskrivljenja kralježnice nastala naglim rastom, nepravilnim držanjem, nepravilnim radom sa djecom u mladosti i dugotrajnim opterećenjima kičme. Posredno dolazi do djelovanja i na ligamente, mišiće i živce, a rezultat je čitav niz posljedica koje skolioze i kifoze mogu kod pacijenata uzrokovati. Najbolji rezultati u liječenje mogu se postići kod pacijenata mlađih od 17 godina.
BLOKADE mišićnog ili koštanog tkiva nastale mehaničkim oštećenjima - udarcima, iskrenućima, padovima.
Veoma pozitivne rezultate hiropraktika ima i kod pacijenata oboljelih od cerebralne paralize. Naravno, potpuno izlječenje nije moguće postići, ali može se pomoći mišićima da bolje funkcioniraju, a time čovjek postaje mnogo stabilniji što je bitan napredak i olakšanje u svakodnevnom životu oboljelih.
|
|
|
|
|
|
|
|
Nažalost hiropraktika nije kod svih bolesti jednako moćna. Pacijenti koji boluju od slijedećih oboljenja morati će potražiti druge metode liječenja :
- svi oblici tumora i karcinoma
- teže reumatske bolesti
- reumatoidni artritis
- ankilozantni spondilitis
- Behterova bolest
- moždani udari
- srčane tegobe
- frakture
- teške psihičke tegobe
|
|
|
|
|
|
|
Hiropraktika, kao samostalna grana medicine relativno je mlada di
|
Hiropraktika, kao samostalna grana medicine relativno je mlada disciplina. Značajniji razvoj bilježi od kraja prošloga stoljeća. No, zahvaljujući nepobitnim rezultatima u liječenju hiropraktika je danas sve priznatija od strane klasične medicine do mjere da u nekim zemljama ulazi u primarnu zdravstvenu zaštitu.
Za razumijevanje njihovog međusobnog odnosa prije svega treba razdvojiti dijagnostiku od samog liječenja. Način i efekte djelovanja na pojedinu bolest opet je teško sagledati generalno jer kako postoje bolesti u liječenju kojih je hiropraktika superiorna nad klasničnim metodama, tako postoje i bolesti u koje hiropraktika uopće ne zadire, npr. srčane tegobe.
|
|
|
Dio obavezne dijagnostičke prakse hiropraktičara jesu nalazi liječnika, posebice ortopeda i rendgenologa. Oni u mnogo slučaja mogu hiropraktičaru jasno pokazati sam uzrok problema i mjesto nad kojim je potrebno izvršiti zahvat. Ponovni pregled i ponovljena rendgenska snimka dokaz su i pacijentu i liječniku da je problem uklonjen.
Temeljna razlika je u pristupu. Za razliku od klasične medicine, hiropraktika se ne orjentira na simptome nego na pronalaženje subluksacije i njenu manuelnu, odnosno ručnu korekciju, nakon čega nestaju i simptomi. Na primjer, kod liječenja uklještenja klasična medicinska terapija može biti izuzetno duga, a zasniva se na vitaminskim injekcijama voltarena, analgina, grijanju i gimnasticiranju. Ako se pacijenta uspije osloboditi bolova, onda treba znati da se oslobodio tek posljedica dok uzrok još uvijek postoji i vrlo je velika vjerojatnost da će se bolovi vratiti. Svaki novi pomak može oštetiti živac ili disk, može doći do jačih upalnih procesa i kirurška intervencija postaje neminovna. Hiropraktikom se djeluje na samo uklještenje, oslobađaju se živci, a bolovi koji su nus produkt uklještenja nestaju sami.
Primjena fizioterapije u liječenju skolioza i kifoza ravna je mučenju čovjeka. Terapija može trajati mjesecima, a da nema nikakvih rezultata. Prije ili kasnije dolazi do kirurše intervencije. Međutim metodom hiropraktike ovakvi se slučajevi mogu efikasno liječiti.
Kod teških fizičkih ozljeda, fraktura i sl. svoje najprije mora odraditi kirurg. Poslije toga, međutim, hiropraktikom se može pomoći više i brže nego fizikalnom terapijom. Iako metode klasične medicine koje se u ovakvim slučajevima primjenjuju neosporivo daju dobre rezultate u liječenju, period do izlječenja i vraćanja pacijenta u normalane životne aktivnosti mnogo je duži nego hiropraktičkim metodama.
Česta liječnička dijagnoza sa kojom se pacijetni javljaju je cervikalnobrahijalni sindrom. Ovo je formulacija kojom se označavaju općenito bolesti vratne kralježnice, a pod taj pojam spada i spondiloza, diskopatija, diskohernija, slaba cirkularna protočnost, uklještenje centralnih ili perifernih živaca i još mnogo toga. Današnja, ali i nekadašnja medicinska praksa nije previše pažnje posvećivala ovoj problematici, a tome treba pridodati i činjenicu da liječnik ima vrlo malo vremena da se detaljno posveti tegobama svakog svog pacijenta.
|
sciplina. Značajniji razvoj bilježi od kraja prošloga stoljeća. No, zahvaljujući nepobitnim rezultatima u liječenj
|
Hiropraktika, kao samostalna grana medicine relativno je mlada disciplina. Značajniji razvoj bilježi od kraja prošloga stoljeća. No, zahvaljujući nepobitnim rezultatima u liječenju hiropraktika je danas sve priznatija od strane klasične medicine do mjere da u nekim zemljama ulazi u primarnu zdravstvenu zaštitu.
Za razumijevanje njihovog međusobnog odnosa prije svega treba razdvojiti dijagnostiku od samog liječenja. Način i efekte djelovanja na pojedinu bolest opet je teško sagledati generalno jer kako postoje bolesti u liječenju kojih je hiropraktika superiorna nad klasničnim metodama, tako postoje i bolesti u koje hiropraktika uopće ne zadire, npr. srčane tegobe.
|
|
|
Dio obavezne dijagnostičke prakse hiropraktičara jesu nalazi liječnika, posebice ortopeda i rendgenologa. Oni u mnogo slučaja mogu hiropraktičaru jasno pokazati sam uzrok problema i mjesto nad kojim je potrebno izvršiti zahvat. Ponovni pregled i ponovljena rendgenska snimka dokaz su i pacijentu i liječniku da je problem uklonjen.
Temeljna razlika je u pristupu. Za razliku od klasične medicine, hiropraktika se ne orjentira na simptome nego na pronalaženje subluksacije i njenu manuelnu, odnosno ručnu korekciju, nakon čega nestaju i simptomi. Na primjer, kod liječenja uklještenja klasična medicinska terapija može biti izuzetno duga, a zasniva se na vitaminskim injekcijama voltarena, analgina, grijanju i gimnasticiranju. Ako se pacijenta uspije osloboditi bolova, onda treba znati da se oslobodio tek posljedica dok uzrok još uvijek postoji i vrlo je velika vjerojatnost da će se bolovi vratiti. Svaki novi pomak može oštetiti živac ili disk, može doći do jačih upalnih procesa i kirurška intervencija postaje neminovna. Hiropraktikom se djeluje na samo uklještenje, oslobađaju se živci, a bolovi koji su nus produkt uklještenja nestaju sami.
Primjena fizioterapije u liječenju skolioza i kifoza ravna je mučenju čovjeka. Terapija može trajati mjesecima, a da nema nikakvih rezultata. Prije ili kasnije dolazi do kirurše intervencije. Međutim metodom hiropraktike ovakvi se slučajevi mogu efikasno liječiti.
Kod teških fizičkih ozljeda, fraktura i sl. svoje najprije mora odraditi kirurg. Poslije toga, međutim, hiropraktikom se može pomoći više i brže nego fizikalnom terapijom. Iako metode klasične medicine koje se u ovakvim slučajevima primjenjuju neosporivo daju dobre rezultate u liječenju, period do izlječenja i vraćanja pacijenta u normalane životne aktivnosti mnogo je duži nego hiropraktičkim metodama.
Česta liječnička dijagnoza sa kojom se pacijetni javljaju je cervikalnobrahijalni sindrom. Ovo je formulacija kojom se označavaju općenito bolesti vratne kralježnice, a pod taj pojam spada i spondiloza, diskopatija, diskohernija, slaba cirkularna protočnost, uklještenje centralnih ili perifernih živaca i još mnogo toga. Današnja, ali i nekadašnja medicinska praksa nije previše pažnje posvećivala ovoj problematici, a tome treba pridodati i činjenicu da liječnik ima vrlo malo vremena da se detaljno posveti tegobama svakog svog pacijenta.
|
u hiropraktika je danas sve priznatija od strane klasične medicine do mjere da u nekim zemljama ulazi u primarnu zdravstvenu zaštitu.
Za razumijevanje njihovog međusobnog odnosa prije svega treba razdvojiti dijagnostiku od samog liječenja. Način i efekte djelovanja na pojedinu bolest opet je teško sagledati generalno jer kako postoje bolesti u liječenju kojih je hiropraktika superiorna nad klasničnim metodama, tako postoje i bolesti u koje hiropraktika uopće ne zadire, npr. srčane tegobe.
|
|
|
Dio obavezne dijagnostičke prakse hiropraktičara jesu nalazi liječnika, posebice ortopeda i rendgenologa. Oni u mnogo slučaja mogu hiropraktičaru jasno pokazati sam uzrok problema i mjesto nad kojim je potrebno izvršiti zahvat. Ponovni pregled i ponovljena rendgenska snimka dokaz su i pacijentu i liječniku da je problem uklonjen.
Temeljna razlika je u pristupu. Za razliku od klasične medicine, hiropraktika se ne orjentira na simptome nego na pronalaženje subluksacije i njenu manuelnu, odnosno ručnu korekciju, nakon čega nestaju i simptomi. Na primjer, kod liječenja uklještenja klasična medicinska terapija može biti izuzetno duga, a zasniva se na vitaminskim injekcijama voltarena, analgina, grijanju i gimnasticiranju. Ako se pacijenta uspije osloboditi bolova, onda treba znati da se oslobodio tek posljedica dok uzrok još uvijek postoji i vrlo je velika vjerojatnost da će se bolovi vratiti. Svaki novi pomak može oštetiti živac ili disk, može doći do jačih upalnih procesa i kirurška intervencija postaje neminovna. Hiropraktikom se djeluje na samo uklještenje, oslobađaju se živci, a bolovi koji su nus produkt uklještenja nestaju sami.
Primjena fizioterapije u liječenju skolioza i kifoza ravna je mučenju čovjeka. Terapija može trajati mjesecima, a da nema nikakvih rezultata. Prije ili kasnije dolazi do kirurše intervencije. Međutim metodom hiropraktike ovakvi se slučajevi mogu efikasno liječiti.
Kod teških fizičkih ozljeda, fraktura i sl. svoje najprije mora odraditi kirurg. Poslije toga, međutim, hiropraktikom se može pomoći više i brže nego fizikalnom terapijom. Iako metode klasične medicine koje se u ovakvim slučajevima primjenjuju neosporivo daju dobre rezultate u liječenju, period do izlječenja i vraćanja pacijenta u normalane životne aktivnosti mnogo je duži nego hiropraktičkim metodama.
Česta liječnička dijagnoza sa kojom se pacijetni javljaju je cervikalnobrahijalni sindrom. Ovo je formulacija kojom se označavaju općenito bolesti vratne kralježnice, a pod taj pojam spada i spondiloza, diskopatija, diskohernija, slaba cirkularna protočnost, uklještenje centralnih ili perifernih živaca i još mnogo toga. Današnja, ali i nekadašnja medicinska praksa nije previše pažnje posvećivala ovoj problematici, a tome treba pridodati i činjenicu da liječnik ima vrlo malo vremena da se detaljno posveti tegobama svakog svog pacijenta.
|
|
|
|
